¹ Job progovori i reče:

² "Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?

³ Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.

⁴ Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?

⁵ On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.

⁶ Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.

⁷ Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.

⁸ Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.

⁹ Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.

¹⁰ Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.

¹¹ Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.

¹² Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'

¹³ Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.

¹⁴ Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?

¹⁵ I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.

¹⁶ A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.

¹⁷ Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.

¹⁸ Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!

¹⁹ Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?

²⁰ Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.

²¹ A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!

²² Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.

²³ I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.

²⁴ U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?

²⁵ Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'

²⁶ K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.

²⁷ Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,

²⁸ od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.

²⁹ Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe.

³⁰ Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,

³¹ u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!

³² Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.

³³ Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,

³⁴ da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!

³⁵ Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!