¹ Kad je odlučeno da odjedrimo u Italiju, predadoše i Pavla i neke druge uznike satniku carske čete, imenom Juliju.

² Popesmo se na neku adramitsku lađu koja je imala ploviti u azijska mjesta pa otplovismo. S nama je bio Aristarh Makedonac, Solunjanin.

³ Sutradan doplovismo u Sidon. Julije, koji je s Pavlom čovječno postupao, dopusti mu poći k prijateljima da se pobrinu za nj.

⁴ Odande smo otplovili, jedrili uz Cipar - jer su nam vjetrovi bili protivni -

⁵ pa preplovili more duž Cilicije i Pamfilije i stigli u Miru licijsku.

⁶ Ondje satnik nađe neku aleksandrijsku lađu za Italiju i ukrca nas na nju.

⁷ Više smo dana plovili sporo i jedva doprli do Knida. Kako nam vjetar ne dade pristati, doplovismo pod Kretu kod Salmone

⁸ pa jedva jedvice ploveći uza nju, stigosmo na neko mjesto zvano Dobra pristaništa, blizu kojega je grad Laseja.

⁹ Kad je nakon duljeg vremena plovidba već postala pogibeljna jer je Post već bio izminuo, opominjaše Pavao:

¹⁰ "Ljudi, govorio im je, vidim da će plovidba biti nezgodna i na veliku štetu ne samo za tovar i lađu nego i za naše živote."

¹¹ Ali je satnik više vjerovao kormilaru i brodovlasniku negoli Pavlovim riječima.

¹² A kako luka nije bila prikladna za zimovanje, većina je predlagala da odande otplove ne bi li kako doprli do kretske luke Feniksa, što gleda prema jugozapadu i sjeverozapadu, pa ondje prezimili.

¹³ Uto duhne blagi južnjak i oni, misleći da bi mogli ostvariti naum, digoše sidro i zaploviše tik uz Kretu.

¹⁴ Ali nedugo zatim razbjesni se žestok vjetar zvan sjeveroistočnjak.

¹⁵ Zahvati lađu te mu nije mogla odoljeti pa se prepustismo da nas nosi.

¹⁶ Prolazeći ispod nekog otočića zvanog Kauda, jedva uspjesmo dohvatiti čamac.

¹⁷ Podigoše ga pa upotrijebiše snast da potpašu lađu. Bojeći se pak da se ne nasuču u Sirti, spustiše prvenjaču. Tako ih je nosilo.

¹⁸ Budući da nas je oluja silovito udarala, sutradan se riješiše tovara,

¹⁹ a treći dan svojim rukama izbaciše brodsku opremu.

²⁰ Kako se pak više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja bjesnjela nemalena, bila je već propala svaka nada da ćemo se spasiti.

²¹ Ni jelo se već dugo nije. Onda usta Pavao posred njih i reče: "Trebalo je, ljudi, poslušati me, ne se otiskivati od Krete i izbjeći ovu nepogodu i štetu.

²² Sada vas pak opominjem: razvedrite se jer ni živa duša između vas neće stradati, nego samo lađa.

²³ Noćas mi se ukaza anđeo Boga čiji sam i komu služim

²⁴ te reče: 'Ne boj se, Pavle! Pred cara ti je stati i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom.'

²⁵ Zato razvedrite se, ljudi! Vjerujem Bogu: bit će kako mi je rečeno.

²⁶ Ali treba da se nasučemo na neki otok."

²⁷ Bijaše već četrnaesta noć što smo bili tamo-amo gonjani po Jadranu kad oko ponoći naslutiše mornari da im se primiče neka zemlja.

²⁸ Bacivši olovnicu, nađoše dvadeset hvati dubine; malo poslije baciše je opet i nađoše ih petnaest.

²⁹ Kako se bojahu da ne naletimo na grebene, baciše s krme četiri sidra iščekujući da se razdani.

³⁰ Kad su mornari bili naumili uteći iz lađe i počeli spuštati čamac u more pod izlikom da s pramca kane spustiti sidra,

³¹ reče Pavao satniku i vojnicima: "Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se spasiti ne možete!"

³² Nato vojnici presjekoše užad čamca i pustiše da padne.

³³ Do pred svanuće nutkao je Pavao sve da uzmu hrane: "Četrnaesti je danas dan, reče, što bez jela čekate, ništa ne okusivši.

³⁴ Stoga vas molim: založite nešto jer to je za vaš spas. Ta nikome od vas ni vlas s glave neće propasti."

³⁵ Rekavši to, uze kruh, pred svima zahvali Bogu, razlomi i stade jesti.

³⁶ Svi se razvedre te i oni uzmu hrane.

³⁷ A svih nas je u lađi bilo dvjesta sedamdeset i šest duša.

³⁸ Jednom nasićeni, stanu rasterećivati lađu bacajući žito u more.

³⁹ Kad osvanu, mornari ne prepoznaše zemlje; razabraše neki zaljev ravne obale pa odluče, bude li moguće, u nj zavesti lađu.

⁴⁰ Odriješe sidra i ostave ih u moru. Istodobno popuste i spone kormila, razapnu prvenjaču prema vjetru pa udare k obali.

⁴¹ Ali naletješe na plićak i nasukaše brod: pramac, nasađen, osta nepomičan, a krmu razdiraše žestina valova.

⁴² Tada vojnici naumiše poubijati sužnje da ne bi koji isplivao i pobjegao,

⁴³ ali im satnik, hoteći spasiti Pavla, omete naum: zapovjedi da oni koji znaju plivati najprvi poskaču i izađu na kraj,

⁴⁴ a ostali će, tko na daskama, tko na olupinama lađe. Tako svi živi i zdravi prispješe na kopno.